Zoran Milanović

 Zoran Milanović (Zagreb, 30. listopada1966.), hrvatski je političar i pravnik, 10. predsjednik Vlade Republike Hrvatske u službi od prosinca 2011. do siječnja 2016. godine te aktualni 5. predsjednik Republike Hrvatske u službi od veljače 2020. godine. U razdoblju od lipnja 2007. do studenog 2016. godine obnašao je dužnost predsjednika Socijaldemokratske partije.

Početkom premijerskog mandata u Hrvatskoj je održan uspješan Referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, te je ona 1. srpnja2013. postala 28. članica te zajednice. Kraj Milanovićevog mandata obilježen je izbjegličkom krizom koja u Hrvatskoj počinje početkom rujna2015., te Hrvatska postaje glavna tranzitna zemlja za izbjeglice iz azijskih i afričkih zemalja koji u većini slučajeva nakon prolaska kroz zemlju ulaze u zonu zemalja potpisnica Schengenskog sporazuma.

Raniji život

Otac Stipe rodom je iz Glavica kod Sinja, a majka Đurđica "Gina", rođena Matasić, rodom iz Senja. Otac Stipe studijski je kolega i vjenčani kum Vlade Veselice. Milanovićev djed bio je skupa u partizanima s Veseličinim ocem Stipom. Odrastao je na Trnju, a zatim na Črnomercu. Pohađao je srednju školu „Centar za upravu i pravosuđe” (danas I. gimnazija u Zagrebu). Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu kao izvrstan student. Za vrijeme studiranja dobiva Rektorovu nagradu i sudjeluje na studentskom natjecanju iz međunarodnog javnog prava „Telders” u Haagu. Prema vlastitom priznanju, u mladosti je bio buntovan i sklon tučnjavi.

Zapošljava se najprije na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a zatim, 1993. godine u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje ga na posao prima Ivan Šimonović. Godinu dana kasnije odlazi u mirovnu misiju OESS-a u ratni Azerbajdžan, u okupirani Gorski Karabah gdje boravi 45 dana. Savjetnikom u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji i NATO-u u Bruxellesu postaje 1996. godine, gdje dvije godine kasnije završava poslijediplomski studij europskoga i komparativnoga prava na flamanskom Sveučilištu u Bruxellesu. Nakon toga, 1999., vraća se u Ministarstvo vanjskih poslova.

Politička karijera

Početci u SDP-u

Zoran nije pošao očevim stopama. Otac Stipe bio je član HDZ-a jedno vrijeme, a zahvaljujući intervenciji Marka Veselice, početkom 1990-ih je postao zamjenik ministra prosvjete za financijska pitanja u HDZ-ovoj vladi i to je bio zamjenik akademiku Vlatku Pavletiću.

Godine 1999. učlanjuje se u SDP. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om na izborima 2000. godine, povjerena mu je komunikacija s NATO-om. Tri godine kasnije postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova Tonina Picule. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 2003. odlazi s mjesta pomoćnika.

Godine 2004. izabran je u Glavni odbor SDP-a, a dvije godine kasnije nakratko postaje glasnogovornink SDP-a. Početkom mjeseca rujna 2006. godine izabran je za koordinatora rada SDP-a u četvrtoj izbornoj jedinici.

Predsjednik stranke

Nakon smrti Ivice Račana, na sjednici Glavnog odbora 21. travnja prvi najavljuje kandidaturu za predsjednika stranke. Objava kandidature dočekana je ovacijama.[ Prevladavajuće mišljenje u osvit izborne konvencije bilo je kako Račan, u tekstu svoje ostavke neposredno pred smrt, sintagmom o 'novim snagama' zapravo daje podršku Milanoviću u kandidaturi za predsjednika. Na 10. izvanrednoj izbornoj konvenciji Milanović je u drugom krugu pobijedio Željku Antunović sa 150 glasova prednosti i time postao drugi predsjednik SDP-a u povijesti.

Zahvaljujući njegovom izboru, rejting SDP-a u istraživanjima je doživio rast te su mnogi analitičari predviđali lijevoj opciji s Ljubom Jurčićem kao premijerskim kandidatom uvjerljivu pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima. Međutim, HDZ pobjeđuje na izborima u zimu 2007. godine, što su neki komentatori pripisali nedostatku iskustva kod Milanovića.

Godine 2008. pobjeđuje Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića u borbi za mjesto predsjednika SDP-a te nastavlja svoj mandat. Nakon što 2011. godine Kukuriku koalicija predvođena SDP-om pobjeđuje na parlamentarnim izborima, Zoran Milanović postaje i predsjednik hrvatske vlade.

Predsjednik Vlade

Unutarnja politika

Milanovićeva vlast započela je svoj mandat uvođenjem nekoliko liberalnih reformi. Tijekom 2012. godine donesen je Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, uveden je zdravstveni odgoj u sve osnovne i srednje škole, a Milanović je najavio daljnje proširenje prava za istospolne parove. Tijekom izbora 2011. koalicija Kukuriku obećala je objaviti registar branitelja Domovinskog rata, što je i učinjeno u prosincu 2012. godine.

Na suđenju Anti Gotovini i drugima, nakon prvobitne presude za krivnju u travnju 2011., Ante Gotovina i Mladen Markač bili su konačno oslobođeni u studenom 2012. godine. Milanović je presudu nazvao "važnim trenutkom za Hrvatsku", dodavši da nam je "skinut ogroman teret s ramena, a Markaču i Gotovini hvala što su ovoliko izdržali za Hrvatsku".

U rujnu 2013. započeli su antićirilični prosvjedi protiv uvođenja dvojezičnih natpisa sa srpskom ćirilicom u Vukovaru. Milanović ih je osudio kao "šovinističko nasilje", rekavši da neće uklanjati natpise s ćirilicom u Vukovaru jer je sam statut grada bio donijet u vrijeme HDZ-ove vlasti te da "vladavina zakona mora prevladati".

Dne 1. prosinca 2013. godine, u Hrvatskoj je održan ustavni referendum, treći od osamostaljenja. Na referendumu, koji je organizirala građanska inicijativa "Za obitelj", predložen je amandman kojim bi se brak definirao kao zajednica muškarca i žene, čime je stvorena ustavna zabrana istopolnih brakova. Milanović se usprotivio prijedlogu i rekao HRT-u da će glasati protiv. Vlada je savjetovala građanima da glasaju protiv, ali referendum je ipak prošao sa 65% glasova za, međutim, odaziv birača bio je samo 38%. Milanović je bio nezadovoljan što se referendum uopće održao, rekavši: "Mislim da nas nije učinio boljim, pametnijim ili ljepšim." Također je rekao da referendum ne mijenja postojeću definiciju braka prema hrvatskim zakonima. Nadalje je najavio nadolazeću donošenjem Zakona o partnerstvu, koji će istospolnim osobama omogućiti da formiraju zajednicu doživotnog partnerstva koja će dijeliti ista prava kao i pravo na brak, osim prava na usvajanje. Dne 12. prosinca 2013., Vlada je donijela predloženi prijedlog zakona, a parlament je u srpnju 2014. donio Zakon o životnom partnerstvu.

Loša ekonomska situacija oslabila je izvorno snažnu javnu podršku Milanovićevoj vladi, što se pokazalo na lokalnim izborima 2013. godine. Na prvim izborima za Europski parlament u Hrvatskoj 2013. godine, SDP je osvojio 32% glasova i pet zastupnika, jedan manje od HDZ-a, najveće oporbene stranke. Sljedeće godine SDP osvaja 29,9% i četiri zastupnika u Europskom parlamentu. Milanović i njegova stranka dali su podršku Ivi Josipoviću na predsjedničkim izborima 2014./15., koje pobjeđuje Kolinda Grabar-Kitarović iz redova HDZ-a.

Hrvatski branitelji započeli su prosvjed u Zagrebu u listopadu 2014., pozivajući na ostavku ministra branitelja Predraga Matića, i novi ustavni zakon koji im garantira prava. Milanović je odbio njihove zahtjeve, rekavši da nema razloga otpustiti ministra i da se neće podvrgnuti ultimatumima, poručivši "moja vlada nije ni razmišljanjem, ni djelovanjem ni propuštanjem dovela u pitanje ljudsko dostojanstvo hrvatskih branitelja i vječni značaj Domovinskog rata".

Prosvjed se nastavio tijekom cijele 2015. godine. U svibnju 2015. eskalirao je kada su se stotine branitelja posvađale s policijom ispred vladine zgrade. Milanović je rekao da njegova vlada nije suzbila njihova prava i da je spremna za razgovore, ali da ih neće ucjenjivati. Optužio je oporbenu stranku HDZ-a za manipulaciju braniteljima. Šef oporbe Tomislav Karamarko odbacio je optužbe. Milanović se u lipnju sastao s predstavnicima branitelja, ali prosvjed se nastavio.

Dana 4. kolovoza 2015. godine, na inzistiranje Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića, u Zagrebu je održana vojna parada Oružanih snaga Republike Hrvatske u čast Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja kojom se slavi 20. godišnjica vojnoredarstvene operacije Oluja. Milanović se zahvalio svima koji su žrtvovali svoje živote za slobodu Hrvatske. Također je izrazio zahvalnost dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, koji je Hrvatsku vodio tijekom rata riječima:

“

Prije dvadeset godina, u vojnoredarstvenoj operaciji Oluja oslobođen je najveći dio Hrvatske i stvoreni su svi uvjeti da naša zemlja, nakon godina okupacije i rata, počne živjeti i razvijati se kao samostalna, cjelovita i demokratska europska država.

Sloboda je najveće blago i nikome ne trebamo dokazivati koliko je Oluja - nakon mučne četiri godine ubijanja i progona na okupiranim područjima - bila opravdana, koliko je bila potrebna, koliko je novih žrtava spriječila i koliko je bila neizbježna. Hrvatska je imala svako pravo poduzeti sve da ostane živa i cjelovita, imala je pravo ne biti protjerana iz svojih domova, imala je sva prava ne biti više živi štit onima koji su rušili gradove i spaljivali sela.

Hrvatska danas ne slavi rat, ne slavi ničiju patnju niti progonstvo, neka to bude jasno onima kojima još nije. Hrvatska je poduzela sve da rata ne bude, nudila je mirna rješenja. I bila odbijena. Hrvatska danas slavi slobodu i mir, čista srca slavi pobjedu, prekretnicu koja je dokrajčila ružan, nametnut i osobito podao rat. Olujom je Hrvatska ponovno uspostavila svoj prerezani krvotok, a vjera u svoje tek stasale vojnoredarstvene snage zamijenila je osjećaj nepravde i nemoći pred dotad nadmoćnom vojnom mašinerijom. Hrvatska je porazila jednu zločinačku politiku, dokazala da se ne isplati posezati za tuđim, da se ništa oteto ne može zadržati, a da svoje vrijedi braniti. Bez Oluje, niti mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja ne bi bila moguća.

Istina je, sloboda je skupocjena i Hrvatska ju je skupo platila. Ovo je prigoda da još jednom od srca zahvalimo svima koji su se žrtvovali za slobodnu Hrvatsku, prije svega da zahvalimo hrvatskim braniteljima koji nam jesu i ostat će u srcu cijeloga života. Slobodna i demokratska Hrvatska najljepši je mogući spomenik poginulim braniteljima, onoj hrabroj vojsci koja se dala bez ostatka, koja nije ispostavljala račune, koja nije tražila ni uzimala, ali je zato znala davati i sanjati hrvatsku slobodu. Zahvalni smo onima koji nisu oklijevali umrijeti za domovinu, zahvalni smo njihovim obiteljima. Nastavili smo brinuti o njima da dalje ne moraju same, nastavili smo brinuti o braniteljima i štititi ih u najvećoj mogućoj mjeri od tereta teške gospodarske krize iz koje, sad je već izvjesno, napokon izlazimo i idemo naprijed.

Pobjedu u Oluji ostvario je narod, naši građani koji su izabrali vlast i dali joj vođenje države. U to vrijeme, a bilo je to najteže vrijeme od stjecanja državne neovisnosti, Hrvatsku je vodio Franjo Tuđman i njemu moramo odati zahvalnost i priznanje što je zajedno s brojnim suradnicima državu pripremio i osposobio za očuvanje cjelovitosti i samostalnosti Hrvatske.

”

— Premijer Milanović tijekom obilježavanja 20. godišnjice Operacije Oluja, 5. kolovoza 2015. godine.

Gospodarstvo

Vlada Zorana Milanovića usvojila je niz reformi u oporezivanju kako bi se nosila s teškom ekonomskom situacijom te svjetskom recesijom. Podigla je standardni porez na dodanu vrijednost sa 23% na 25% i uvela nove stope PDV-a za robe i usluge koje ranije nisu oporezivane. Također je smanjila doprinose za socijalno osiguranje i plaće u javnom sektoru. U listopadu je usvojen Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koji je omogućio tvrtkama koje nisu bile u mogućnosti platiti račune da opstanu tijekom stečajnog postupka i restrukturiraju svoje dugove. Zbog protivljenja koalicijskog partnera HNS-a porez na imovinu nije proširen.

Vlada je uspjela smanjiti proračunski deficit na 5,3% u 2012., ali BDP se smanjio za 2,2%, a javni dug je dostigao 69,2%. Milanovićevo vrijeme na vlasti obilježeno je nekoliko smanjenja kreditnog rejtinga Hrvatske. Dana 14. prosinca 2012. smanjen je dugoročni rejting zemlje na BB +, a kratkoročni na B. 1. veljače 2013. smanjen je kreditni rejting Hrvatske s Baa3 na Ba1.

U 2012. započelo je nekoliko velikih građevinskih projekata, uključujući novi putnički terminal na Međunarodnoj zračnoj luci Zagreb i treći blok elektrane Plomin na ugalj . Međutim, neki projekti su obustavljeni, uključujući hidroelektranu Ombla . Vlada je rekao da je izgradnja Pelješkog mosta je početi u proljeće 2016. Milanović izrazio potporu daljnje istraživanje nafte i plina i iskorištavanje u Jadranskom moru, za razliku od oporbenih stranaka i organizacija za zaštitu okoliša.

U studenom 2012. ministar gospodarstva i potpredsjednik vlade Radimir Čačić podnio je ostavku, a zamijenio ga je Ivan Vrdoljak. U 2013. godini uveden je novi zakon o fiskalizaciji za kontrolu sive ekonomije i smanjenje izbjegavanja poreza. Vlada se do svibnja 2013. usredotočila na brodogradnju i privatizirala državna brodogradilišta. Kako bi se servisirao javni dug, vlada je predstavila projekt monetizacije hrvatskih autocesta u 2013. koji bi donio oko 2,5 milijardi eura , Sindikati i građanske udruge odbacili su prijedlog i pozvali na povlačenje odluke. Građanska inicijativa pod nazivom „Ne damo naše autoceste“ prikupila je potpise za referendum o autocesti. Iako je ustavni sud presudio da je referendum o toj temi neustavan, vlada je objavila da povlači odluku. Umjesto prvobitnog plana da se autoceste u zemlji daju u zakup stranim investitorima, vlada će hrvatskim građanima i mirovinskim fondovima ponuditi dionice u njima.

Zakon o mirovinskom osiguranju iz siječnja 2014. podigao je zakonsku mirovinu sa 65 na 67 godina, a prijevremenu dob umirovljenja sa 60 na 62. Stopa nezaposlenosti dosegla je vrhunac u veljači 2014. na 22,7%, ali od tada neprestano opada i dostiže najniža stopa u dvije godine u kolovozu. U svibnju 2014. Milanović je otpustio ministra financija Slavka Linića zbog imovinskog posla za koji je rekao da je naštetio državnom proračunu i na njegovo mjesto imenovao Borisa Lalovca. Promjene poreza na dohodak uvedene su 2015. godine, povećao se neoporezivi dio dohotka, što je rezultiralo neto povećanjem plaća za oko milijun ljudi.

U siječnju 2015. vlada je odlučila zamrznuti tečaj za švicarske franke na godinu dana, nakon porasta franka koji je uzrokovao sve skuplje zajmove za korisnike kredita u toj valuti. U kolovozu 2015. Milanović je najavio da će se zajmovi švicarskog franka pretvoriti u kredite u eurima te je time riješen problem dužnika u švicarskim francima.

BDP se smanjio u 2013. (-0,9%) i 2014 (-0,4%), ali je u 4. tromjesečju 2014. rast realnog BDP-a dosegao 0,3%, prvi put od 2011. [49] Najavljeno je 28. kolovoza 2015. ekonomija je narasla za 1,2% za treće tromjesečje zaredom, koja je obilježila Hrvatska je izlaz iz šest godina recesije . Proračunski deficit smanjio se u 2015. na 3,2% BDP-a, što je pad sa 5,5% u 2014., a javni dug je iznosio 86,7% BDP-a, što je najniža stopa rasta duga od uvođenja ESA 2010 metodologije.

Vanjski odnosi

Bosna i Hercegovina

Odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini u vrijeme Milanovićevog mandata se znatno promijenio. Za razliku od prethodnih vlasti, Milanovićeva Vlada je dala značajnu podršku Hrvatima u BiH. Prethodne vlasti u Hrvatskoj, naročito nakon smrti Franje Tuđmana nisu pokazivale interes za položaj Hrvata u BiH. Štoviše, bivši predsjednik Stjepan Mesić se sukobio s hrvatskim političarima u BiH, a istodobno gradio prijateljske odnose s bošnjačkim političarima. Milanovićeva politika prema BiH ocijenjena je kao "najsuvislija i najbolja politika prema BiH" za Hrvate "unatrag dva desetljeća". Javno je izrazio zanimanje Hrvatske za stanje u Bosni i Hercegovini i položaj Hrvata kao konstitutivnog naroda.

Simbolično, nakon što mu je Sabor potvrdio drugi uzastopni mandat, Milanović je za prvi posjet odabrao BiH, odnosno grad Mostar, i to u vrijeme velikih nereda u veljači 2014. koje su izazivali bošnjački prosvjednici, što je umalo rezultiralo međunacionalnim sukobom u gradu. Štoviše, nije posjetio Sarajevo kao glavni grad, što je izazvalo kritike među bošnjačkim političarima i javnim osobama. Poslije Mostara posjetio je Vitez i Široki Brijeg. Sarajevo je odabrao kao posljednju destinaciju prije napuštanja zemlje. Time je postao prvi hrvatski premijer koji je posjetio Hrvate u BiH nakon više od dvadeset godina. Milanovićevu posjetu Mostaru pohvalio je i vođa oporbe Tomislav Karamarko.

Milanović je pristaša olakšavanja puta Bosni i Hercegovini za ulazak u Europsku uniju te je kritizirao zahtjev europskih političara da BiH mora mijenjati Ustav kao uvjet za status kandidata. Milanović je izrazio konzervativan stav glede implementacije presude Sejdić-FinciEuropskog suda za ljudska prava na bosanskohercegovački Ustav, koji onemogućava pripadnicima nacionalnih manjina da budu birani na neke dužnosti izvršne vlasti. Kritizirao je stavove onih koji tvrde da su promjene Ustava uvjet bez kojega se ne može, navodeći da je Bosna i Hercegovina s takvim ustavom primljena u Vijeće Europe i da od tada nije niti jednom mijenjan, napominjući da, ako je u trenutku ulaska BiH u Vijeće Europe Ustav bio u skladu s dokumentima Vijeća Europe, "onda je valjda i danas". Zahtjeve za promjenom nazvao je "politički i pravno nepoštenima" zbog njihovog retroaktivnog karaktera, ali i neprincipijelnima, jer slične ustave imaju Cipar i Belgija, koje su već članice Europske unije. Primjerice, Ustav Cipra navodi da predsjednik može biti samo Grk.[ Milanović je naveo da uz takve uvjete, Bosna i Hercegovina nikada ne će biti članicom Europske unije, naglasivši da je daytonski Ustav zaustavio rat u toj zemlji. Podržao je ulazak cijele regije u Europsku uniju, dajući Bosni i Hercegovini prioritet, "ne samo radi Hrvata u BiH, ali jako puno i zbog Hvata koji imaju putem hrvatskog i europsko državljanstvo".

Njemačka

Zoran Milanović svojom politikom i pokušajem onemogućavanja izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, u kojoj je podignuta optužnica protiv njih, zbog sumnje da su krivi za ubojstvo hrvatskih emigranata, nanjela je velike štete hrvatskim nacionalnim interesima. Zlouporaba položaja predsjednika Vlade i pokušaj da se čak promjenom ustava i donošenjem posebnog zakona u Saboru, onemogući izručenje udbaških zločinaca, nanjeli su neprocjenivu štetu hrvatskim nacionalnim interesima. Taj Lex Perković sukobio je Hrvatsku s Europskom Unijom i posebno s Njemačkom, nanjevši neprocjenjive štete ugledu Hrvatske..

Ostavka na mjesto predsjednika stranke

Nakon što na parlamentarnim izborima 2015. godine SDP gubi vlast, Milanović ne uspijeva vratiti partiju na vlast na prijevremenim izborima 2016. godine.

Zoran Milanović se odlučuje povući s mjesta predsjednika SDP-a te u studenom 2016. godine za predsjednika partije biva izabran Davor Bernardić.

Nakon povlačenja s hrvatske političke scene osniva savjetničku tvrtku EuroAlba Advisory, a od 2017. godine postaje savjetnik albanskom premijeru Ediju Rami. Iste godine postaje predsjednikom Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.

Predsjednički izbori 2019./2020.

Krajem 2018. godine počinju glasine o Milanovićevoj kandidaturi za predsjedničke izbore 2019. godine, dok 17. lipnja 2019. potvrđuje glasine i objavljuje kandidaturu na svojem Facebook profilu pod sloganom "Predsjednik s karakterom". Sljedećeg mu mjeseca glavni odbor SDP-a daje potporu, a potom dobiva i potporu HSS-a, HSU-a, PGS-a, Reformista, Demokrata, IDS-a, Laburista, GLAS-a, MDS-a i Stranke umirovljenika.

Nakon prebrojanih glasova, 5. siječnja u sklopu drugog kruga izbora, osvojio je 104 tisuće glasova više od HDZ-ove kandidatkinje i četvrte hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Kritike

Nedugo nakon podizanja spomenika Miri Barešiću, lijevi ekstremisti su zalili spomenik crvenom bojom, što je jednoglasno osudila kompletna hrvatska inteligencija.

Jedini element hrvatskoga društva koji nije jasno osudio ekstremiste je predsjednik SDP-a. Zoran Milanović nakon debakla zvanog "Lex Perković" i osude Perkovića i Mustača na doživotni zatvor te njemačke verbalne osude DORH-a zbog 25-godišnje neučinkovitosti za koju Milanović snosi nemalu odgovornost od 2007. kao predsjednik SDP-a, vladajuće ili najjače oporbene stranke u Saboru izjavljuje da njegov djed nije uzimao ambasadore za taoce te da su (Barešić i Brajković) time nanijeli ogromnu štetu hrvatskom imenu i hrvatskoj ideji. SDP je dva puta ukinuo urede i komisije za istraživanje komunističkih zločina, koje je prethodno osnovala HDZ-ova većina.

Privatni život

Od 1994. u braku je sa Sanjom Musić-Milanović s kojom ima dva sina, Antu Jakova i Marka. Govori engleski, ruski i francuski.

Kolinda Grabar-Kitarović

 Kolinda Grabar-Kitarović (Rijeka, 29. travnja1968.) hrvatska je političarka i diplomatkinja, bivša predsjednica Republike Hrvatske (2015.-2020. god.), te bivša ministrica vanjskih poslova i europskih integracija od 2005. do početka 2008. godine.

Od 2008. do 2011. bila je na dužnosti veleposlanice Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama. Od srpnja 2011. je bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. U drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj 11. siječnja 2015. izabrana je za predsjednicu Republike Hrvatske. Na Trgu sv. Marka u Zagrebu svečano je 15. veljačeprisegnula za prvu hrvatsku predsjednicu, a 18. veljače u večernjim satima preuzela predsjedničku dužnost od svoga prethodnika Ive Josipovića.

Nakon prestanka predsjedničkog mandata 2020. god., izabrana je iste godine za članicu Međunarodnog olimpijskog odbora.

Životopis

Obitelj i djetinjstvo

I po očevoj i po majčinoj strani Kolinda Grabar je s Grobinšćine. Ljubomir i Marija, djed i baka po očevoj strani, potječu iz Martinova Sela pokraj Rječine. Oni su, kao i Kolindin otac Branko, bili apolitični. Međutim, djed po majčinoj strani, Viktor Matejčić iz Jelenja, bio je član Hrvatske seljačke stranke. Nakon "Krvave nedjelje" 12. srpnja1942., u kojoj su talijanski vojnici u Podhumu na Grobničkom polju strijeljali 108 muškaraca, a djecu i žene odveli su u logore, priključio se antifašističkom pokretu. U borbama s Nijemcima za Rijeku, u proljeće1945., tijekom osvajanja vojarne sv. Katarina teško je ranjen. Umro je kao šezdesetogodišnjak od posljedica ranjavanja. Njegovu ženu, Ivanku Matejčić, rodom iz starog grada Grobnika, spasio je svećenik od strijeljanja pa je završila u logoru u Trstu. Kitarović je za svoj životopis u Večernjem listu istaknula kako su majčini roditelji, iako sudionici narodnooslobodilačkog pokreta, bili protivnici komunizma i praktični katolici, te da su je odgajali kao domoljubi i poznavatelji hrvatske povijesti.

Rođena je u Rijeci 1968. kao prvo dijete obitelji Branka i Dubravke Grabar. Ime je dobila prema pjesmi Zdenke VučkovićColinda iz 1967. godine, koju je njezin otac Branko često pjevao. U vrijeme rođenja, Kolindini roditelji živjeli su u selu Lubarska pokraj Martinova Sela na Rječini, gdje je Kolinda provela najranije djetinjstvo, nakon čega se obitelj zbog očeva posla seli u Grobnik. Otac Branko bio je mesar, a majka Dubravka mu je pomagala i vodila kućanstvo. Kako su puno radili, Kolinda im je odmalena pomagala te je, kao jedina djevojčica u selu, igrala nogomet u mjesnom klubu. Kolindin primjer slijedio je i njezin mlađi brat Branko, koji je pomagao ocu u mesnici sve do njezina zatvaranja.

Niže razrede osnovne škole pohađala je u Jelenju, a više razrede u Dražicama. Kako je otac bio lovac, odmalena je s njim išla u lov. Voljela je ići u šumu i promatrati životinje. Otac ju je učio pratiti trag divljih životinja, a kad je odrasla, i pucati iz lovačke puške. S druge strane, majka Dubravka je jako držala do obrazovanja, jer je sama pohađala samo osnovnu školu. Kolinda je kao osnovnoškolka voljela čitati, te je u školskoj knjižnici pročitala sve knjige. Zahvaljujući čitanju usvojila je hrvatski književni standardni jezik, kojim je tada rijetko tko govorio na Grobinšćini. U djetinjstvu je maštala postati stjuardesa ili prevoditeljica. Najdraži ljubimac bio joj je janje.

Srednja škola

Osnovnu školu završla je s odličnim prosjekom te je, kako je i sama rekla, htjela "ići u najbolju i najtežu srednju školu". Ta škola bio je Centar za kadrove i obrazovanje u kulturi, danas Prva riječka hrvatska gimnazija. U riječkoj gimnaziji suočila se s predrasudama. Budući da je došla iz Grobnika, kao i sva ostala djeca iz goranskih sela bila je diskriminirana, posebno zbog čakavštine, iako je ona govorila književnim jezikom. U svom životopisu za Večernji list opisala je jedan slučaj diskriminacije na vlastitoj koži:

 „Jednom, kad sam bila dežurna, ne znam što se sa spužvom dogodilo, nije je bilo, jedan je profesor upitao: Tko je dežurni? Kad sam se javila, on mi je rekao: Nosit ćeš mi travu s Grobnika pa ćeš brisati ploču. Bilo je takvih uvredljivih izjava. I zato sam danas vrlo osjetljiva na bilo kakvu diskriminaciju prema bilo kome što se tiče podrijetla, rase, boje kože, spola ili bilo čega drugog.”

U trećem razredu gimnazije saznala je za mogućnost školske razmjene sa SAD-om. Stoga se počela pripremati kako bi, u slučaju razmjene, četvrti razred srednje škole završila tamo - izvadila si je vizu, kupila zrakoplovnu kartu i riješila ostale formalnosti. Kao sedamnaestogodišnjakinja otputovala je u gradić Los Alamos, gdje je u mjesnoj srednjoj školi završila četvrti razred. Godinu dana bila smještena kod obitelji visokoobrazovanih Amerikanaca, kemičarke i nuklearnog fizičara koji su imali kćer njezine dobi. Unatoč vlastitim strahovima, učenici su je brzo prihvatili. Kasnije je izjavila kako joj se američki obrazovni sustav više svidio, jer su ju učitelji poticali na kreativnost i izražavanje vlastitog mišljenja, za razliku od riječke gimnazije u kojoj se inzistiralo na usvajanju podataka.

Čim je krenula u školu, pohađala je satove daktilografije, kako bi izbjegla zatipke koje je znala činiti u esejima. Pohađala je i nastavu američke povijesti, kako bi na diplomi imala otisnut “zlatni pečatić“ koji je otvarao mogućnost studija u Americi. Satove europske povijesti uzela je jer ju je, dolazeći iz komunističke zemlje, željela uvidjeti "iz američkog kuta". Također, morala je uzeti satove tjelesnog odgoja, jer u Hrvatskoj nije imala dovoljno sati iz tog predmeta. Od izbornih predmeta Kolinda je uzela i mehaniku, koja se učila tako da su učenici s nastavnikom rastavljali i sastavljali, popravljali motore u starim automobilima.

Povratak u Hrvatsku

Nakon mature u SAD-u, vraća se u rodnu Hrvatsku, točnije Zagreb, gdje upisuje engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu. Diplomirala je 1993. godine.[10] Godine 2000. stekla je titulu magistra znanosti po završetku dvogodišnjeg poslijediplomskog studija iz međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (teza o američko-sovjetskim odnosima u doba Reaganove administracije i završetku hladnoga rata).

Nakon što je bila članicom Trilateralne komisije koju je osnovao David Rockefeller i u koju su učlanjeni brojni vrlo utjecajni ljudi iz svijeta politike i biznisa, po stupanju na dužnost Predsjednice Republike Hrvatske ona je odstupila iz mjesta u toj komisiji - kako je i uobičajeno za članove koji stupaju na javne dužnosti.

Aktivno govori engleski, španjolski i portugalski, a pasivno njemački, talijanski i francuski.

Politička karijera

Svoju profesionalnu karijeru započela je u Ministarstvu znanosti i tehnologije, da bi se 1993. godine zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je najprije radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra, a potom kao načelnica odjela za Sjevernu Ameriku. Godine 1997. odlazi u Veleposlanstvo RH u Kanadi, prvo kao diplomatski savjetnik, a zatim kao ministar savjetnik. Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom saboru. Dne 23. prosinca 2003. godine imenovana je ministricom europskih integracija. Dne 18. siječnja 2005. godine postaje voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji (pregovarački tim). Spajanjem Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija imenovana je ministricom vanjskih poslova i europskih integracija. Na dužnosti ministrice ostala je do 12. siječnja 2008. godine. Za vrijeme njezinog mandata Republika Hrvatska započela je pregovore za članstvo u EU.

Predsjednički izbori 2014./2015.

Kolinda Grabar-Kitarović službeno je 12. lipnja 2014. postala kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Hrvatske na predsjedničkim izborima. Odluka je donijeta u Vukovaru nakon održane sjednice Predsjedništva HDZ-a i na njihov prijedlog što je Nacionalno vijeće jednoglasno usvojilo. Svoj izborni program naziva "Za bolju Hrvatsku" Grabar-Kitarović je predstavila 11. studenoga 2014. godine.

Predsjedničku kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2014./2015. podržali su Hrvatska demokratska zajednica - HDZ, Hrvatska seljačka stranka - HSS, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević - HSP AS, Blok umirovljenici zajedno - BUZ, Hrvatska demokršćanska stranka - HDS, Zagorska demokratska stranka - ZDS, Hrvatska socijalno-liberalna stranka - HSLS, Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku.

Inauguracija

Ceremonija svečanog polaganja prisege i inauguracija novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović održala se u nedjelju, 15. veljače 2015. Iako joj je predsjednički mandat započeo 19. veljače, do pomicanja vremena održavanja ceremonije došlo je, između ostalog, jer je američki predsjednik Barack Obama najavio za 18. veljače održavanje globalnog summita o borbi protiv nasilnog ekstremizma u Washingtonu, na kojem se očekuje velik broj stranih šefova država i vlada

Mandat

Prvih 100 dana

Nakon polaganja svečane prisege i inauguracije, Kolinda je razmišljala o premještanju ureda predsjednice u vilu Pongratz u Visoku ulicu u Zagrebu, gdje je bio ured na početku mandata Franje Tuđmana. Iako se smatralo da će rezidencija u Visokoj donijeti uštedu proračunu, ispostavilo se da zbog prometa i slijepe ulice vila ne odgovara razini sigurnosti niti realizaciji protokolarnih aktivnosti predsjednika države. Na kraju je ipak odlučeno da će ured predsjednice RH ostati na Pantovčaku.19. veljače2015. Kolinda je posjetila hrvatske branitelje na prosvjedu u Svakoj , te se nakon primanja buketa cvijeća i darova uz radost i skandiranje branitelja obratila i riječima:

 „Obećala sam da ću biti među vama i svoje obećanje održavam. Tijekom mandata brinut ću o braniteljima, stradalnicima, ali i civilnim žrtvama Domovinskog rata te ću se aktivno zalagati za rješavanje vaših problema. Želja mi je da odmah otvorimo dijalog pa vas pozivam da sljedeći tjedan dođete u Ured te da započnemo razgovarati.”

Nakon zajedničkog druženja, Kolinda je zapalila svijeću kod spomenika Nevenki Topalušić, koja je preminula tijekom prvih dana prosvjeda. Nevenka je inače bila aktivna sudionica Domovinskog rata, članica . gadrsijke brigade "Gromovi", koja je nakon rata ostala stopostotni invalid. Smatra se da je preminula zbog pada iz invalidskih kolica, nakon čega je počela otežano disati, što je dovelo do smrti samo sat vremena poslije.

Dana 23. veljače predsjednica je u svom uredu primila predsjednika Parlamenta Gruzije Davida Usupashvilija, a tijekom posjeta potvrđeno je obostrano prijateljstvo i ekonomska suradnja dviju zemalja. Predsjednica Republike Hrvatske založila se i za jačanje političkih kontakata i susreta te ponovila predanost Hrvatske suverenosti i teritorijalnoj cjelovitosti Gruzije. S druge strane predsjednik Parlamenta Gruzije Usupashvili zahvalio je predsjednici Grabar-Kitarović na njezinoj podršci Gruziji i svemu što je učinila dok je bila na funkciji pomoćnice glavnog tajnikaNATO-a. Osim političkih, Kolinda se založila za gospodarsku suradnju na prostorima energetike, turizma i prehrambene industrije.26. veljače2015. Kolinda je u svoj ured primila predstavnike Udruge „Blokirani", koji su naglasili kako je ovo prvi put da imaju priliku o svojim problemima govoriti pred institucijom političkog sustava. Predstavnici udruge su se zahvalili na ispunjenju svog predizbornog obećanja kroz detaljno izrađen i upućen Zahtjev za ocjenom ustavnosti Ovršnog zakona. Nakon posjeta predsjednica je formirala stručni tim, koji se satojao od nekoliko savjetnika, predstavnika Udruge Blokirani i još nekih zainteresiranih udruga građana koji se bave ovom problematikom, kako bi pronašli rješenje za rješavnje problema "dužničkog ropstva". Istoga dana predsjednica je primila dr. Ljubu Jurčića, dr. Damira Novotnyja dr. Gustu Santinija te Zdeslava Šantića s kojima je razgovarala o gospodarskom stanju Hrvatske, izazovima i mogućim rješenjima izlaska iz krize te rasta domaćeg gospodarstva.Sljedeći dan, uputila je prijedlog Zoranu Milanoviću da se zakonom uvede moratorij na ovrhe nad jedinom nekretninom ovršenika.

Prvoga dana ožujka Kolinda se sastala sa slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom na neformalnom radnom ručku u Otočcu ob Krki. Prilikom susreta razgovaralo se o nizu zajedničkih tema u okviru hrvatsko – slovenskog prijateljstva te zajedničke suradnje unutar Europske unije i NATO-a. Dodatni naglasak stavljen je na inicijative i suradnju na prostoru Jugoistočne Europe.

Svoj prvi službeni posjet dogovorila je u Bosnu i Hercegovinu, gdje je u utorak. ožujka2015. doputovala u Sarajevo u službeni posjet Bosni i Hercegovini, prvi njezin takav put u inozemstvo otkako je na dužnosti. Posjet je započela sastankom s trojnim Predsjedništvom u Sarajevu, predsjedateljem Mladenom Ivanićem i članovima Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem, dok je popodne razgovarala s članovima kolegija obaju domova parlamenta BiH i s predsjedateljem Vijeća ministara BiHVjekoslavom Bevandom. Prilikom konferencije za novinare tijekom posjeta izjavila je:

 „Temelj mojeg odnosa prema BiH jest apsolutno poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti BiH, a isto tako i potpune konstitutivnosti i jednakopravnosti sva tri naroda.”

Nakon posjeta mnogi analitičari su se složili kako je posjet BIH bila dobra i promišljana odluka predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Vlatko Crvtila i Nino Raspudić zaključili su kako je pohvalno što je predsjednica za svoj prvi inozemni posjet odabrala Bosnu i Hercegovinu jer je time pokazala koliko je ta zemlja važna hrvatskoj vanjskoj politici i njoj osobno4. ožujka Kolinda je, kao vrhovnih zapovjednica Hrvatske vojske, svečano ispratila . kontigent hrvatske vojske za Afganistan, u kojem se nalazio 81 hrvatski vojnik, zajedno s kolegama vojnicima iz Crne Gore, Albanije, BIH i Makedonije pod zapovjedništvom brigadira Stanka Paradžikovića. U sklopu tematske rasprave, koja se održala  veljače u prostorijama organizacije UN-, hrvatska predsjednica susrela se s glavnim tajnikom UN-aBan Ki-moonom te s predsjednikom Opće skupštine UN-a Samom Kutesom Sastanci su održani uoči Tematske rasprave na visokoj razini o jačanju jednakosti spolova te osnaživanju položaja žena i djevojčica za transformacijsku razvojnu agendu za razdoblje poslije 2015. godine. Navedena Tematska rasprava održala se prigodom obilježavanja Međunarodnog dana žena te 20. obljetnice od usvajanja Pekinške deklaracije i Platforme za djelovanje. Grabar-Kitarović je na otvaranju Tematske rasprave, u svom govoru istaknula značajni napredak koji je postignut u promicanju jednakosti spolova te dodala kako usprkos svim postignućima to ostaje izazov. Dva dana nakon završetka Tematske rasprave Kolinda je obišla muzej moderne umjetnosti MoMA i posjetila Hrvatsku župu Sv.Ćirila i Metoda i Sv.Rafaela gdje je nakon svete mise provela vrijeme u razgovoru i druženju s župljanima. Tijekom posjeta SAD-u Kolinda se susrela s nekadašnjim predsjednikom SAD-a Billom Clintonom[, dok je fotografija na kojoj se rukuju Clinton i Grabar-Kitarović izazvala pomutnju na Facebooku, te su mnogi sliku komenitrali:"Hvala bogu da ima naših političara koji pričaju engleski. Pipl mast trast as".

Nakon povratka iz SAD-a predsjednica je u svom uredu primila šefove diplomatskih misija i međunarodnih organizacija akreditiranih u Republici Hrvatskoj, sa željom da Hrvatska izgradi i učvrsti stara prijateljstva diljem svijeta, te da je pomoć diplomata vrlo velika u ostvarivanju toga važnog cilja. Predsjednica je istaknula i na jačanju unutareuropskih diplomatskih odnosa na relacijama Jadran-Baltik i država Sredozemlja i pomoći pri stvaraju jače i kvalitetnije unutareuropske diplomatske mreže. Susret Predsjednice s guverneromBorisom Vujčićem11. ožujka iskorišten je za razgovor o stanju i stabilnosti financijskog sustava države, kao i utjecaju mjera monetarne politike na gospodarstvo.

Razmotreni su stavovi o kreditima u švicarskim francima, te eventualnim mogućnostima državne intervencije. Istoga dana primila Kolinda je u svoj ured primila prvog potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Srbije Ivicu Dačića, a tijekom susreta je potvrđena obostrana spremnost na nastavak rješavanja otvorenih pitanja, posebice pitanja nestalih, položaja manjina i razgraničenja, u duhu dobrosusjedstva, jačanja suradnje i poticanja boljitka građana obje države te perspektive zajedničke europske budućnosti. Osim Dačića i Vujčića, Grabar Kitarović je primila i azerbajdžanskog ministra obrane generala zbora Zakira Hasanova, a tijekom razgovora sugovornici su se složili da su odnosi Hrvatske i Azerbajdžana primjer dobrih odnosa te uspješne gospodarske suradnje, ali i na području obrane kroz programe školovanja, izobrazbe i obuke te da je od obostranog interesa daljnja nadgradnja te suradnje. U razgovoru je istaknuto i da su stabilnost i mir u području Zakavkazja u interesu ne samo država koje se nalaze na tom prostoru, nego Europe i Euroazije u cjelini te da sve prijepore treba rješavati na miran način i dijalogom. Predsjednica je i posjetila Mantinjadu, tradicionalnu folklornu manifestaciju gdje se glazbom, zborskim i klapskim pjevanjem, zvukom istarskih sopela i čakavskim stihovima predstavlja bogatstvo glazbene i jezične čakavske baštine. Za svoj drugi službeni diplomatski posjet Kolinda je najavila jednodnevni posjet Njemačkoj u utorak. ožujka, a osim hrvatskih posjet je bio i glavna tema njemačkih medija. Nakon što je ujutro vlakom doputovala u Berlin, Kolinda se sastala njemačkim predsjednikom Joachimom Gauckom i kancelarkom Angelom Merkel. S predsjednikom Gauckom razgovarala je o gospodarskoj, trgovačkoj, kulturnoj i turističkoj suradnji, a s kancelarkom Merkel o mogućnostima jačanja hrvatsko-njemačke suradnje, posebice na području gospodarstva i znanosti

Poslije susreta s Gauckom, s kojim je razgovarala i na radnom ručku, Grabar-Kitarović sastala s kancelarkom Angelom Merkel. U skladu s protokolom, budući je njezin domaćin bio njezin njemački kolega Gauck, nakon susreta s Merkel nisu bile predviđene izjave za novinare. Kancelarkin ured međutim unaprijed je priopćio da su teme razgovora dviju političarki bilateralni odnosi i teme vezane za Europsku uniju, kao i pitanja zbivanja u Jugoistočnoj Europi.Kolinda je već dan prije u razgovor za DW objasnila kako je najveći problem Hrvatske u odnosu s njemačkom slučaj "Lex Perković", koji je rezultiran loše vođenom politikom premijeraZorana milanovića i ministrice vanjskih i europskih poslovaVesne Pusić, radi ćega je odgođen ulazak Hrvatske u Schengensku zonu.

Izbjeglička kriza i izbori

Dana 15. lipnja u službeni posjet je primila i rumunjskog predsjednika Klausa Wernera Iohannisa. Tijekom posjeta istaknuli su važnost bolje energetske i prometne povezanosti Zagreba i Bukurešta, posebice na području Dunava i dunavskog koridora koji Hrvatska još uvijek nije dovoljno iskoristila kao međunarodni prometni pravac. Predsjednica je istaknula želju i namjeru za osnaživanjem trilaterale između Hrvatske, Mađarske i Rumunjske kao i uspravnice Jadran-Baltik. Kao projekte od zajedničkog interesa Predsjednica je navela LNG terminal na Krku, kao i projekte obnove hidroelektrana i prometne infrastrukture te suradnju u području IT-a i modernih tehnologija. Oboje predsjednika istaknulo je važnost borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala te daljnjeg usklađivanja s europskim pravosuđem, posebice u kontekstu ispunjavanja kriterija za Schengen. Kao jedan od izazova koje Hrvatska i Rumunjska dijele navedena je i reforma obrazovnog sustava koji ne prati potrebe tržišta.. srpnja sudjelovala je u ribolovu s ribarima u Kornatskom akvatoriju, kako bi se upoznala s problemima i poteškoćama s kojima se hrvatski ribari svakodnevno suočavaju, od kojih je najviše istaknula sporu administraciju i probleme s resornim ministarstvom u vezi reguliranja prava ribara i njihova statusa. Na svojoj Facebook stranici napisala je kako je bila zadvoljna viuz rečenicu:"Ovo je bogatstvo hrvatskog mora!" . rujna, na poziv predsjednika SAD-aBaracka Obame, sudjelovala je na prijemu za šefove država i vlada. Za vrijeme posjeta, premijer Zoran Milanović optužio ju je da je u New York "otišla u šoping", iako je Služba za odnose s javnošću Ureda predsjednika Vlade objavila da su Milanović i Grabar-Kitarović telefonski razgovarali o datumu izbora na njezinu inicijativu. Nakon što je u srpnju2015.Mađarska podignula ogradu od bodljikave žice i zatvorila granicu sa Srbijom, u svega tjedan dana u Hrvatsku je ušlo više od 21.000 migranata, a do 22. rujna se ta brojka povećala na 39.000 migranata, do kojih je 32.000 napustilo zemlju i ušlo u Sloveniju. Zbog toga je imenovala Andriju Hebranga savjetnikom za pitanje izbjegličke krize, a tom prilikom je naglasila kako je potrebno postaviti hrvatsku vojsku na granice. 1. listopada susrela se s mađarskim premijerom Orbanom, kako bi razmotrili i donijeli odredbu o rješenju pitanja izbjegličke krize. Nakon susreta u izjavi za novinare je i istaknula:

 „S mađarskim premijerom Orbanom razgovarala je o migrantskoj krizi i pogledima na njezino rješenje. Osvrnuli su se i na bilateralne odnose, a pred službeni posjet Predsjednice Republike Mađarskoj sljedećeg tjedna. Moramo vidjeti gdje smo i što smo te kako zajednički nastaviti rješavati ovu migrantsku krizu i koja rješenja možemo naći na razini EU jer EU se mora uključiti u ovaj problem i u Hrvatskoj, a moraju se i osigurati vanjska granica EU između Grčke i Turske”

(Kolinda Grabar-Kitarović, Max portal.)

U svom obraćanju naciji, 5. listopada objavila je da će Izbori za Hrvatski parlament 2015. održati 8. studenog, a pritom je biračima poručila:

“

Toga dana sudbina naše Hrvatske bit će u vašim rukama. To je dan kad političari vama polažu račune i kad demokracija dobiva puni smisao. Stoga vas pozivam da pozorno pratite što sudionici izbora nude, kakvi su im programi i kako će se oni odraziti na vaš svakodnevni život u sljedeće četiri godine.

”

Unatoč nastojanjima da se broj izbjeglica smanji, do 20. listopada u Hrvatsku je ušlo 204.126 migranata. Stoga je, 11. listopada, u društvu Andrije Hebranga i Mate Granića posjetila Bapsku i prihvatni centar u Opatovcu, gdje je i razgovarala s ministrom unutarnjih poslovaRankom Ostojićem. Tijekom posjeta zahvalila je volonterima i ponovila da je važno surađivati sa Srbijom, Mađarskom i BiH:

 „ Kad vidite sav taj jad i bijedu ljudsku koja dolazi na naše granice, ne možete, a da se duboko ne sažalite. Bez obzira na razloge iz kojih dolaze. Moram zahvaliti svim graničnim i interventnim policajkama, policajcima, oružanim snagama i volonterima koji se trude napraviti čim humanije uvjete za te ljude. (...) Moramo surađivati i sa Srbijom, Mađarskom, BiH, Slovenijom i drugim zemljama. Moramo učiniti i napor da kontroliramo vlastitu granicu, da niti u jednom trenutku stvari ne izmaknu kontroli. Ne može se stvari rješavati prebacivanjem odgovornosti. Treba raditi zajedno sa susjedima. Sve izbjeglice odlaze u Mađarsku, dakle ako želimo da Mađari surađuju s nama, trebamo razgovarati s njima.”

(Prilikom posjeta Opatovcu, Večernji list.

Dana . studenog od predsjednika Državnoga izbornog povjerenstva Branka Hrvatina primila je službene konačne rezultate izbora za Osmi saziv Hrvatskog sabora čime su ispunjeni uvjeti za konzultacije o mandataru Vlade. Prvi krug konzultacija na Pantovčaku održan je četvrtak, . studenoga. Budući da niti jedna koalicija nije skupila dovoljno potpisa, za drugi krug pregovora bio je određen . prosinca. Grabar-Kitarović je . studenog posjetila Sisak, gdje je obišla tvornicu "Siscia" te se potom družila sa stipendistima Biskupijske zaklade „Fra Bonifacije Ivan Pavletić“. U Zagrebu, . studenog, prilikom ostvaranja taekwondo natjecanja Jasterb kup 2015. uručen joj je crni pojas 9. dan. 2. prosinca posjetila je i Osijek, i proslavila Dan grada s Osječanima i Osječankama. Susrela se s intendantom, vodstvom i glumcima HNK Osijek te autorima najboljih hrvatskih drama Ivanom Šojat Kuči te Marijanom Gubinom. Uoči drugog kruga konzultacija za Osmi saziv Sabora obećale je Hrvatima da u njihovo ime štitim Ustav, demokratske vrijednosti i stabilnost ustavno-pravnog poretka i državnih institucija. Na tome ću ustrajati i nikome neću dopustiti da iz bilo kakvog partikularnog interesa ugrozi stabilnost države i demokratski poredak.Tijekom 9. i 10. prosinca boravila je u Slovačkoj na službenom posjetu, gdje se osim s domaćinom susrela s predsjednikom Parlamenta Pellegrinijem te predsjednikom Vlade Ficom. Zajedno s predsjednikom Kiskom te podpredsjednikom Vlade i ministrom vanjskih i europskih poslova Lajčákom otvorila je Slovačko-hrvatski gospodarski forum u Bratislavi, gdje je veliku pozornost pridodala Inicijativi tri mora. Susrela se i predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Slovačkoj, koja u Slovačkoj živi 400 godina, i s njima i zapjevala klapsku pjesmu. Zadnjeg dana posjeta, predsjednica je na Sveučilištu "Matej Bel" u Banskoj Bistrici primila počasni doktorat kao priznanje njezinom radu i postignućima, a posebno srednjoeuropskoj inicijativi spajanja Jadrana, Baltika i Crnog Mora. Posjetila je i grad Trnavu gdje je obišla groboveAntuna Vrančića i sv. Marka Križevčanina

Primopredaja dužnosti

Točno u 12 sati 18. veljače 2020. Kolinda Grabar-Kitarović posljednji je put kao predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga uz tihi prijavak na terasi Ureda na Pantovčaku pozdravila Počasno-zaštitnu bojnu i ušla u svečanu dvoranu u kojoj će Zoran Milanović prisegnuti kao 5. hrvatski predsjednik.

Nakon domjenka Grabar-Kitarović i Milanović otišli su u Kabinet predsjednice na primopredaju dužnosti. Milanović je nakon toga kod glavnog ulaza Ureda ispratio Grabar-Kitarović koja odlazi s Pantovčaka.

Članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru, 2020. godine

2020. godine postala je Kolinda Grabar-Kitarović članicom Međunarodnog olimpijskog odbora, kao četvrta osoba i prva žena iz Hrvatske od 1920. god. do danas.

Privatni život

Rođena je 1968. godine u Rijeci, u obitelji oca Branka Grabara i majke Dubravke Grabar. Djetinjstvo je provela izvan Rijeke. Od 1996. godine u braku je sa sveučilišnim profesorom Jakovom Kitarovićem, koji je rodom i podrijetlom iz Šibenika, te je majka dvoje djece, Katarine i Luke Kitarovića.

Priznanja

Nevladina udruga Klepsidra iz Sarajeva dodijelila joj je 2015. nagradu Isa-beg Ishaković, kao priznanje za djelovanje i nastojanja za gradnju dobrih odnosa s BiH.